Vršnjačko nasilje i netolerancija

    Danas sam rešila da napišem svoje mišljenje o vršnjačkom nasilju i netoleranciji u školama i našem društvu uopšte. 
    U poslednje vreme često čujem o tome i postaje jedna od glavnih tema u medijima i štampi u našoj zemlji ali i svetu. Veoma žalim zbog toga, jer za vreme mog odrastanja i detinjstva to su bili retki i izolovani slučajevi problematične dece. Danas je to nažalost mnogo češća pojava i među decom iz tzv. "normalnih" porodica čiji su roditelji uzorni građani, bar na prvi pogled. Po meni dobro vaspitano dete ne bi učinilo nikad neki težak i mučan akt koji je za svaku osudu i prezir.     Dakle, strogo bih kažnjavala nasilje u školama bilo koje vrste. Nikada se takva pojava ne dešava odjednom i iz čista mira, već se manifestuje mnogo ranije, a kulminira na kraju kada takva deca misle da im je sve dopušteno i da će proći nekažnjeno. Što je najgore, u većini slučajeva budu samo suspendovani na neko vreme i dobiju 1 iz vladanja uz ukor. E pa da kažem nadležnim organima po školama i ministarstvima da to više nije dovoljno, naročito u današnje vreme. Ove mutant generacije se nikoga ne plaše, bahate su i nevaspitane, naravno čast izuzecima. Srećom ima puno lepo vaspitane i dobre dece, ali čini mi se da su oni sve više u manjini. Što je najgore, da ne bi bili izopšteni iz društva često se pridružuju vođama grupa koje maltretiraju targetirane žrtve dok taj maltretman ne pređe sve granice. Onda se povlače i prijavljuju to svojim roditeljima, a ovi razrednom starešini ili direktoru škole kada je verovatno već kasno za reakciju. Nasilje treba da se seče u korenu, a najbolji lek za male huligane je da ih njihovo društvo iz škole osudi i izopšti, jer ih mišljenje odraslih i autoriteta u tom uzrastu uopšte ili vrlo malo zanima. Najveća kazna im je da ih ignorišu njihovi najbliži prijatelji i društvo sa kojima se druže u školi i van nje. To je ta dečija psihologija, koja je u početku vrlo jednostavna, a što su stariji sve komplikovanija za analizu i rešavanje. E sad kako to postići? 
Po meni su tu ključni roditelji koji svaki dan treba da pričaju svojoj deci o tome kako je nasilje i netolerancija prema svakome ko je različit loše, opasno a nekad i fatalno za te žrtve. Najbolji primer je da se stave u njihovu kožu i zamisle kako bi se oni osećali na njihovom mestu. U moje vreme je sve to bilo benigno uz verbalne uvrede i poneku tuču koja se obično završi pomirenjem između zavađenih strana. Fer plej je još bio u igri. Sada ga nema ili je redak i u životu, a kamoli među decom. Zato je po meni dobro da deca budu što ranije angažovana nekim sportom, jer se tamo uče timskoj igri, deljenju, druženju i fer plej igri. 
Što se tiče žrtava i potencijalnih žrtava to je tek posebna tema. Uglavnom su to deca koja se razlikuju od većine tj. grupe. To može biti izgled, finansijska situacija, ponašanje, govor itd. Spisak može biti dugačak ali ovo su u većini glavni razlozi. Svako ko je drugačiji u našem društvu nailazi na neku vrstu osude. Opet kažem da postoje izuzeci, ali ipak je ovo stav većine. To je taj balkanski, patrijarhalni sindrom koji je kod nas prisutan i dominantan već vekovima. Između ostalog zato je ovo podneblje koje je toliko bilo izloženo ratovima i raznim društveno socijalnim potresima. Siromaštvo ima veliki udeo u tome, ali to ne treba da bude opravdanje za bilo kakvo nasilje ili netoleranciju. Takođe, u našem društvu je prisutna velika doza snobizma, u smislu da ako je nešto moderno mora da se poseduje po svaku cenu. Prate se svetski trendovi, iako više od 50% srpskog i uopšte balkanskog stanovništva (osim Slovenije) nema za osnovne životne potrebe, a kamoli luksuz bilo koje vrste. Ko je malo više putovao po svetu i zapadu, zna da njihov srednji građanski stalež, da ne kažem obični građani, time uopšte nisu time opterećeni. Posetite npr Nemačku, Holandiju, Austriju, pa čak i skandinavske zemlje i videćete da je običan svet sasvim neopterećen oblačenjem, markama i modnim aksesoarima. Oni troše pare na važnije stvari kao što su kuća, stan, školovanje dece i eventualno ako ostane dovoljno para na putovanja po svetu. Kod nas bi neki ljudi pre kupili najnoviji model patika ili markirane tašne nego hleba da jedu. Ali dobro da se ne udaljavam sad od glavne teme. 
Dakle žrtve su ovde najvažnije. Ta deca za ceo život nose psihičke posledice nakon maltretiranja bilo koje vrste i to u najosetljivijim godinama života. Tada im sve izgleda tragično i lično. Neki čak sa slabim karakterom posežu i za suicidom kada misle da je to jedini način da se oslobode mučenja i crnih misli. E to je strašno! Da se dete u pubertetu, na početku svog života ubije zato što je neko iz društva postavio sramotni video na socijalnu mrežu ili njega ili nju svaki dan fizički ili psihički maltretira do tačke pucanja. Deca obično zbog straha ili srama ćute o tome i neprijavljuju ništa roditeljima, a kada se odluče na to u većini slučajeva bude kasno. Bez obzira na ishod svako nasilje koje dugo traje ostavlja trajne posledice po psihu! Toga mnogi nisu ni svesni. Odrasli često misle da su to dečija posla, neozbiljne šale, prolazne vršnjačke gluposti i slično... Ima i onih roditelja koji uče decu da se na nasilje brane nasiljem. Mislim da ni to nije dobro. Tako se podstiče agresivnost i želja za osvetom kod dece u ranom stadijumu života. Naravno ne treba dozvoliti da vas neko maltretira a da vi to trpite ćutke, ali odmah treba prijaviti razrednom starešini i roditeljima, jer je njihova dužnost da se time bave. Neko će reći da su onda takva deca još veća meta, ali ako to nisu pojedinačni slučajevi i prijave, već masovni tada će nasilnici biti u manjini. Tako će taj pristup postepeno postati normalna pojava i način da se huligani stopiraju na vreme. Stroge kazne su obavezne jer po meni u današnje vreme priče i pričice više ne deluju kao nekada. Samo javno poniženje pred užim krugom ljudi iz njihovog okruženja ( društvo u školi, roditelji, rodbina i sl.) i izolacija dok ne promene ponašanje i delovanje.
Ova tema je veoma ozbiljna, a ne vidim da se naše društvo time dovoljno bavi. Naročito institucije kao što su škola, ministarstvo obrazovanja, kulture i slično. Treba uvesti i predmet u školi o vršnjačkom nasilju kao i seksualno obrazovanje, jer je ipak 21.vek i neke stvari više ne treba da budu tabu tema za našu decu naročito ne u eri interneta, gde im je sve dostupno na jedan klik. Što bi naši stari rekli bolje sprečiti, nego lečiti. 
Ovaj tekst je naravno samo moje lično mišljenje, ali nadam se da se većina slaže sa mnom, jer je zadatak zdravog društva da na vreme postavi dijagnozu i zatim leči maligne tumore kao što su pojave iz ovog naslova, koje se kod nas u zemlji sve više dešavaju! 
Na kraju zaključak bi bio pustite decu i ljude koji nisu kao vi da normalno žive, gledajte svoja posla, bavite se vašim životima, a ne tuđim. Radite na sebi, kako bi ste postali bolji ljudi u svakom smislu te reči! 
P.S. Savet roditeljima je da im deca pogledaju odličnu Netflix seriju na ovu temu koja se zove 13 reasons why (13 razloga zašto).


Коментари

Популарни постови са овог блога

Stremen Salaš

Babina reka- etno selo

Zornića kuća